Muškarcima …
- Posted by Siniša Radetić
- On 04/04/2013
U muškoj prirodi je da na pitanje jesmo li dobro i je li sve u redu odgovaramo s „Dobro sam i sve je u redu“. Priznanje da nije sve ok je kao da priznajemo da smo manje muškarci i to nas stavlja u izrazito ranjivu poziciju iz koje je teško izaći. Još je često moguće čuti da je situacija teška, kriza je, sve je otišlo u k…. Problem nastaje kada se pojavi pitanje o nama samima, pitanje koje nas poziva da se pokažemo kao emocionalna bića. U tom prostoru mi muškarci zapinjemo. Većina nije u mogućnosti odgovoriti na to pitanje, a oni koji i osjećaju kako se osjećaju, nisu u stanju pregaziti ograničenja svoje ekspresije.
Kada ste vidjeli da muškarac traži pomoć, kontakt ili zagrljaj drugog muškarca zbog emocionalnog problema? U redu im je tražiti pomoć pri nošenju nečeg teškog, popravka auta ili građenja kuće, ali tražiti pomoć jer imaju teškoću u kontaktu s djecom, ženom, roditeljima, u seksu… a ne, to nije prostor za tražiti pomoć. Čovjek bi pomislio da smo mi muškarci toliko sposobni da problemi u tim poljima i ne postoje.
Zašto je uopće tako? Odgovor je vrlo jednostavan. Muškarac koji pokazuje da treba emocionalnu pomoć nije dovoljno muškarac. Žene se neće napaliti na tipa koji traži pomoć i ne može sam riješiti svoje emocionalne probleme. Drugi muškarci će ga izbjegavati kao da se radi o zaraznoj bolesti i zato muškarci šute o svojim problemima, a problemi rastu i rastu i kada postanu preveliki negiraju da uopće postoje i to je rješenje. Ukoliko se pojavi još više takvih problema prestaju negirati probleme, počinju negirati sebe jer se više ne žele osjećati loše pa počinju ne osjećati se uopće na emocionalnoj razini. Počinju se identificirati s vanjskim, a ne unutarnjim aspektima sebe. „Vidi koliku sam kuću napravio i kakav auto imam“, često postaje zamjena za „Vidi koliko uživam u svom uspjehu“. Pokazujemo i ističemo jedan aspekt kako bi sakrili drugi.
U kontaktu s drugim muškarcima trebalo mi je puno vremena da bih došao do drugog, skrivenog, emocionalnog dijela i redovito bi se iza takvih razgovora pojavljivao njihov stid, umjesto ponosa što su se izrazili. Većinom traže potpunu tajnost pa se čak i u idućim susretima prave da taj dio nikada nisu pokazali.
Neki od njih su vrlo uspješni u kompenziranju i skrivanju svojih emocija. I ne samo da su postali majstori u kamufliranju toga kako se osjećaju nego je i okolina postala pomalo daltonistički i ignorirajuće nastrojena naspram muškaraca koji pokazuju svoje emocije.
Kad sam počeo raditi na sebi, nisam bio svjestan većine svojih emocija. Postao sam svjestan svoje emocionalne disfunkcije i gotovo pa sam se pomirio s tim da ja ne osjećam, da sam emocionalno hladan i rezerviran i da sam se takav rodio i to je to. Vjerovao sam da je to moje stanje nepromjenjivo. Ili se rodite s tim da osjećate ili ne. Emocije sam strpao u ladicu svojih misli pod nazivom „zastarjelo, beskorisno i štetno“. Nisam plakao, nisam bio tužan, ljut, agresivan, sretan, nisam volio, nisam bio… Odvajanje i negiranje emocija me je toliko odsjeklo od njih da ih više nisam bio u stanju osjetiti. Roditelji i okolina su bili vrlo podržavajući u tom obliku postojanja (bolje rečeno nepostojanja). Svoje postojanje sam sveo samo na razinu misli. Emocionalno sam bio u stanju hibernacije.
Radom na sebi, sam počeo doticati svoje emocije. Shvatio sam da bježim od njih jer nemam kapacitet biti u kontaktu sa svojom tugom, agresijom, boli, zadovoljstvom… Kontakt s tim emocijama bi mi mogao donijeti raspadanje sustava, a ako se raspadnem mogao bih nestati.
Uglavnom, raspadao sam se i nisam nestao, i to iskustvo da se mogu raspasti pa skupiti i da se pri skupljanju nisam smanjio nego povećao te postao bogatiji unutar sebe i cjelovitiji kao ljudsko biće me je ohrabrivalo da još više zaronim u samoga sebe.
Istodobno s osobnim emocionalnim promjenama počeo sam primjećivati iste probleme kod drugih muškaraca u mojoj okolini – njihove maske i ograničenja, strahove i disfunkcije na raznim mjestima osobnosti. Koriste svoju hrabrost i snagu kako bi se suočili s nepromjenjivošću pritiska koji je oko njih, umjesto da tu istu hrabrost i snagu iskoriste za promjene. Pokazuju snagu trpeći, kao da govore, „Vidi koliko mogu izdržati“.
To ne mora biti tako. Postoje načini, mogućnosti i alati s kojima se takva stanja mogu promijeniti. Upoznao sam se s tehnikama rada na sebi koje su mi omogućile da počnem funkcionirati i na emocionalnoj razini te postanem cjelovitiji, i tu sam za one koji budu poželjeli istu promjenu za sebe.