Zamisli dijete koje je staro 5-6-7 godina.. prvi puta skače u vodu… uzima dah i hop… tijelo mu uranja u vodu… Za boravak pod vodom ima određeno vrijeme tijekom kojeg će doživjeti određena iskustva koja će oblikovati baš taj triger dodira s vodom.
Ako je voda hladna ili topla i podražaji će biti u vezi s tom vodom kao ugodni ili neugodni. Vidjeti će nove slike koje nije moglo vidjeti na kopnu i pažnja će biti usmjerena na njih. U svijesti će i dalje biti sva iskustva sa kopna no pažnja će biti isključivo na novim iskustvima koja se dešavaju upravo u tom trenutku. Kako vrijeme prolazi dijete će imati sve manje zraka i borit će se sa potrebom da udahne kako bi što duže ostalo pod vodom Na kraju će ipak izroniti i uzeti zrak. Izlazi iz vode, penje se na skakaonicu… i hop… novi skok.
I tako tko zna koliko puta.

Otprilike ovako izgleda moja slika kako izgleda utjelovljenje tjelesnosti duše kroz rok trajanja jedne duše. Dakle, duša skoči u život, biva u njemu dok ima zraka, tj. dok ima tijelo, tijekom tog vremena je zaokupljena onime što se zbiva i pažnja joj je na trenutnom iskustvu, po povratku iz života (tjelesnog) vraća se u svoje eterično okruženje i zatim novi skok…. i opet…
Baš kao što dijete skoči s kopna u vodu opet i opet tako duša skače iz svoga svijeta u ovaj tjelesni svijet, opet i opet.

Naravno, da dok smo tu imamo svijest da postoji onaj drugi svijet u kojem duša boravi puno više, no o njemu dok smo tu, ne razmišljamo previše (zapravo netko više netko manje). Fascinantan je ovaj svijet za našu dušu kao što je podvodni svijet fascinantan djetetu. Na početku baš i ne razmišljamo o mjestu s kojega smo skočili no što smo duže tu u svijest nam dolazi ideja da se moramo vratiti i počinjemo razmišljati o tom mjestu povratka iako se trudimo ostati što duže. U trenutku samog izrona ili zarona i prijelaza iz jednog svijeta u drugi to iskustvo ostavljamo iza sebe i krećemo u nešto novo. I kao što se dijete sjeća kako mu je bilo pod vodom, tako se duša sjeća kako joj je bilo u fizičkom svijetu. Isto tako kao što dijete ne priziva sliku o kopnu dok je pod vodom, tako ni mi ne prizivamo sliku o našoj duši u njenom eteričnom svijetu.
To ne znači da nemožemo prizvati te slike nego da su podražaji ovoga svijeta toliko dominantni da nam otežavaju prizvati te slike.

Dakle, iskustvo ovog mog života iz pogleda moje duše je kao pogled djeteta na jedan skok u vodu.

I ne vidim zašto tu stati… vidim da si dopuštam ideju da je možda i ta duša koja je puno puta skočila u fizički život i reinkarnirala se kao što se puno puta i dijete smočilo, isto tako samo djelić iskustva nečega puno većeg od duše same. Nazovite to kako god hoćete, božja energija ili energija svemira ili hyperduša ili duša na kvadrat i možda i ta duša na kvadrat ima svoj još veći svijet, recimo, duša na kubik…. kao glavica luka, sloj po sloj…

Siniša Radetić, 14.10.2015