Yoga je za mene stil života

Moj prvi kontakt s jogom (kojeg tad još nisam bila svjesna) dogodio se još u srednjoj školi kad sam trčala na stadionu svaku večer i tamo susrela trenera tenisa koji mi je govorio o mirnom umu i pravilnom disanju na trbuh.Nakon toga sam u 4. razredu srednje potrošila cijeli džeparac koji sam skupljala par mjeseci za seminar TM-a (transcendentalne meditacije). Bila sam dijete u pubertetu i u otporu na svijet kakav jest. Tada mi je to bilo ezoterično i upravo zato privlačno. S obzirom da tada u okolini u kojoj sam živjela nije bilo podrške za moja ezoterična istraživanja, brzo je mantranje otišlo u pozadinu, a u fokus je ušao upis fakulteta i studiranje. No, još od tog doba u meni je živjelo sjeme „ holističkog“ gledanja na život.

Kao studentica kineziologije jogu sam ponovo srela nekoliko godina poslije. Učitelj masaže na fakultetu bio je istovremeno i instruktor „Joge u svakodnevnom životu“. Moja radoznalost i otvorenost prema jogi brzo nas je spojila u prijateljstvo tako da smo danima pričali o filozofiji joge, njegovim jogiskim iskustvima iz Indije. I nekako mi je iskreni i otvoreni kontakt s njim pomogao da uđem u dubinu i prije nego što sam sama zaronila. A uslijedio je i prvi šok; difovka s 4-5 treninga dnevno, došla je na svoj prvi sat joge na prvom stupnju gdje smo malo „mahali ručicama“ i razvijali svijest o tijelu i dobila upalu mišića leđa! Naravno, to me oduševilo. Kao kineziologinju s usmjerenjem iz kineziterapije to je bilo sasvim dovoljno motivacije da krenem dalje na sate hatha joge istražujući kako je to moguće da s malo“ laganih“ ali svjesnih pokreta tako povoljno utječemo na tijelo. Ubrzo sam shvatila da je moja percepcija joge potpuno kriva i da joga nije samo vježbanje i ego nadmetanje, nego da je joga puno, puno više od toga.

I dan danas se sjetim sa zahvalnošću u srcu, djevojke (čije ime ni ne znam) iz Jurišićevog ashrama koja mi je demonstrirala kako to izgleda kad pokrete asana izvodimo sa maksimalnom prisutnošću i svjesnošću. Moje vježbanje tada, je bilo“ sa umom na plafonu“ i egom velikim kao kuća, a kroz njene pokrete sam prepoznala ljubav i ljepotu prisutnosti. I nekako mi je spontano postala autoritet u izgradnji mog vlastitog joga identiteta.

Joga je za mene duboka povezanost sa tijelom, duhom i sadašnjim trenutkom. Ona je čarobno iskustvo bivanja u ovdje i sada. Prakticiranjem sam naučila da moja neuroza i „majmunski mozak koji stalno negdje luta“ trebaju puno svjesnog rada i vježbanja da bi se uspjeli umiriti. Primijetila sam kako se kroz prakticiranje asana i usmjeravanjem pažnje na dah, postajem svjesnija i prisutnija u samom vježbanju, ali i u svakodnevnom životu općenito. Kako je moja zaljubljenost u jogu bila intenzivna, tako je i moj put kroz jogu bio brz. Kroz svakodnevno pohađanje vježbi, brzo sam prošla kroz 8 stupnjeva „Joge u svakodnevnom životu“ i hrpu instruktorskih seminara. Redovito sam pratila Swamiđija Mahesvaranandu i njegova predavanja u Zagrebu, Umagu, Vepu (Strilkiju) i naravno, inicirala se i postala njegova učenica. Puno sam toga o hatha jogi i o filozofiji veda naučila od Swamiđija, Tina Pavlina, Čičinanda i Rampurija. I sada dok ih spominjem, osjećam veliku zahvalnost i poštovanje prema svima njima i znanjima koja su kroz njih postala dio mene.

Paralelno sa tim učenjima, događalo se i moje duhovno buđenje. Od krute ateistice pretvorila sam se u „duhovnjaka“. Doživjela sam određena iskustva kroz koja sam uvidjela da Bog postoji i da sam i sama duhovno biće koje traži svoju vlastitu duhovnost i duhovni put, a joga vježbanje, svjesno disanje i meditacija mi pomažu da se vraćam na svoj put i da budem u kontaktu i svjesna svog duhovnog bića. Postojao je dug period na početku mog joga putovanja, u kojem sam živjela sa ružičastim naočalama i bila kao hipi koji priča o miru i ljepoti svijeta, a zapravo sam bila prilično izgubljena u tom istom razdoblju. Kasnije sam shvatila da sam kognitivno razumjela i racionalno prihvatila nova učenja („Tajnu“, „Moć sadašnjeg trenutka“, karmu, attachment teoriju …), ali ih nisam živjela autentično. Sada vidim da je to bila faza mog procesa transformacije koja je prirodna i normalna. I da, trebalo je puno vremena da sva ta nova znanja“ sjednu u mene“ i postanu dio mene (neke važne transformacije koje su započete još tada tek su u zadnjih godinu dana „sjele na svoje mjesto“) i to je tako. Život jest proces. Što prije to shvatimo to nam je lakše. U tom periodu se dogodilo moje razočaranje. Nikad se nisam razočarala u samoj jogi, nego u sistemima koji su ju podučavali.

Kako svaki učitelj koji dolazi iz Indije podučavati o jogi, ne može obuhvatiti sve aspekte, jer joga je Život sam, tako svaki od tih učitelja (i sistem iza njega ) uzima samo dio vedskih učenja i od njih napravi svoj sistem. I svaki je sistem jedinstven i prekrasan, ali nije samodostatan, jer opet…joga je puno više od samog sistema. Smetalo mi je što se unutar sistema govori o otvorenosti i toleranciji, a s druge strane, svaki je sistem pokušavao nametnuti sebe kao „najbolji“, „najcjelovitiji“…. Jedno od negativnih iskustava bilo je kad sam uzela priručnik Feng shui, jer sam tada uređivala stan, i bila prekorena zato zašto nisam proučavala Vastu Šastre (koji je indijska inačica kineskog feng shuia).

Danas vidim da svaki sistem čine ljudi, a ljudi imaju svoja ego viđenja stvarnosti i tu često nastane problem. Isto tako, vidim i drugu stranu medalje; u svakom sistemu mogu dobiti učenja, ako sam stvarno spremana otvoriti se i čuti lekcije. Danas sa odmakom vidim da su se tada pojavila moja učenja i lekcije na koje ja tada nisam bila spremna. Nisam imala dovoljno sebe da bi mogla od sistema uzeti ono što mi paše, a ono što ne, da jednostavno prihvatim da je tu, ali ne uzimam za sebe. Moja svijest je tada bila na mjestu ili sve ili ništa. I ja sam u tom trenutku radije izabrala “ništa“. Što je u neku ruku bilo dobro za mene . Sada vidim da je to bio dio puta i da je upravo tako trebalo biti (morala sam skrenuti u psihoterapiju, kako bi dobila podršku da izgradim one dijelove sebe koji su falili). Žao mi je samo što sam dugo vremena bila razočarana i što mi je puno vremena trebalo da prihvatim i shvatim da je svaki korak koji sam prošla dio neke veće slike.

Uglavnom….Izašla sam iz sistema“ Joge u svakodnevnom životu“, ali joga je i dalje bila moj život. Kad sam izašla iz jednog sistema, vidjela sam da ih postoji mnogo. Da svaki od njih ima svoj doprinos i da je u svakom od njih baza ista. Osnova je ista, samo su u fokusu drugi prioriteti.
Neki učitelji podučavaju dio ayurvede –govore o povezanosti prehrane i načina na koji hrana i način na koji ju uzimamo od prirode, pripremamo i jedemo djeluje na naše biće.
Neki učitelji podučavaju dio rađa joge i podučavaju kako da se izvode asane na pravilan način, kako da se pri tome diše.
Neki učitelji podučavaju kako se izvode određene tehnike disanja i tehnike čišćenja tijela- krije.
Neki učitelji podučavaju tantru i umjetnost kontakta kroz seksualnost i tijelo.
Neki učitelji podučavaju bakti jogu u kojoj govore o važnosti molitve, rituala, o predanosti i služenju (i sad će se možda neki uvrijediti, ali izgovorit ću upravo iz razloga što u medijima često čujemo o sukobu kršćanstvo-joga, a zapravo kršćanstvo jest bakti joga, a Isus je bio veliki bakta).
Neki učitelji podučavaju karma jogu i govore da će nas nesebični rad za druge oplemeniti i da djela koja danas činimo utječu na našu budućnost.
Neki učitelji podučavaju tehnike meditacije i mantranja.
Neki učitelji su spojili nekoliko pristupa u svom sistemu. I svaki od tih učitelja je donio dio joge. I svaki dio je koristan i transformirajući, ali ne može biti sam i nijedan dio nije bolji od drugoga.

Kao što ni u ljudskom tijelu ne možete reći : srce je važnije od mozga i pluća, ili pluća su bitnija od bubrega…Svi organi su nam potrebni da bi osoba funkcionirala u ravnoteži. Čak i ako jedan organ otkaže, liječnici nam daju lijek koji će taj nedostatak premostiti, a i tijelo samo traži način kako da kompenzira i kako da “živući“ dijelovi preuzmu ulogu „mrtvog“ dijela. I tijelo može naći način i može preživjeti, ali svakako trpi u takvom režimu rada. Ljudsko biće ne može raditi samo na jednom aspektu sebe i misliti da će biti sretno. Uvijek moramo uzimati u obzir sve aspekte. Drugim riječima, da bi bili ok, moramo se i zdravo hraniti i kretati se i misliti na svoje emocionalno biće i svoje duhovno biće. Moramo uzimati u obzir i svoj odnos s okolinom i za sve to je potrebno puno energije i angažmana. Puno truda, discipline, brige, strpljenja i svjesnosti. Zapravo tada, briga o sebi, postaje stil života. I upravo to je joga. Joga je stil života u kojem svakodnevno svjesno biramo što je to najzdravije, najprirodnije i najautentičnije našem „stvarnom ja“. Ako pratimo sebe i svoje impulse, vidjet ćemo da nas Život vodi upravo na ona mjesta i do onih učitelja kroz koje u tom trenutku trebamo dobiti neke lekcije. Kad ih naučimo, nastavljamo dalje i širimo se u svjesnosti i doživljaju sebe, ako ne naučimo, ponavljamo lekciju dok god ju ne savladamo.
Svaka nas lekcija vodi bliže ka našem stvarnom ja.

Velika lekcija koju sam naučila (i koja još uvijek „sjeda u mene“) je : da nijedan sistem nije bolji ili lošiji od drugog. U nekom trenutku u životu trebat će nam psihoterapija i terapeut, u drugom trenutku će nam meditacija biti najbolji učitelj, u trećem ćemo najvažnije lekcije naučiti kroz ples, a u četvrtom ćemo važnu lekciju dobiti u kontaktu s tetom blagajnicom u Konzumu ili slučajnim prolaznikom na autobusnoj stanici. Važno je da budemo u kontaktu sa sobom i da pratimo što je to što nam donosi dobrobit i što nas povezuje sa „stvarnim ja“. I isto tako, jako je važno da znamo da dobrobit nije samo nešto lijepo, tečno i bajkovito i da ponekad najljepše dobrobiti izađu kroz bol, ljutnju, tugu, gubitke i sl.
Moj duhovni put dalje bio je malo odmaknut od joge (barem to izvana tako izgleda). Ja i taj dio puta vidim kao jogijski, jer svjesnost o unutarnjim psihološkim konfliktima, vježbanje iskrenog i stvarnog kontakta i bivanja s drugim ljudskim bićem za mene jest sveti čin. I iskreno, meni osobno najdraži njen dio (valjda mi je zato i dharma da budem psihoterapeut u ovom životu). Vidim to kao dio duhovnog puta. Prvo vježbamo iskreni i potpuni kontakt s drugim ljudskim bićem, kako bi kasnije to mogli transcendirati u osobni kontakt s Bogom.

Dakle, krenula sam u školu tjelesno orijentirane psihoterapije koja je trajala 6 godina, pa nakon toga školu u kojoj smo radili puno attachment teorije i rada s ranom traumom (3god.), pa na kraju i školu gestalt psihoterapije koja traje 4 godine. Postala sam psihoterapeut, pronašla sam svoju dharmu za ovaj život . A onda su me ponovo počela privlačiti vedska znanja, jer nekako u sebi osjećam da živim život po njima iako u rječniku koristim puno više zapadnjačke terminologije za iste stvari koje se u vedama opisuju u drugim terminima.
Vidim da volim spajati istok i zapad.
Volim pronalaziti sličnosti i razlike.
Ponekad imam osjećaj da sam tek na početku velikih učenja, a ponekad da sam odvalila karme za 3 života u zadnjih 10ak godina.
Vidim da moj put joge ide dalje.
Želim učiti i biti učitelj. Volim razvijati svjesnost i širiti svoje granice. Volim se vraćati u sadašnji trenutak. I volim sve što me podsjeća na to. Strast prema istini, iskrenosti i dubokom kontaktu moja je ljubav i duboka čežnja.

S obzirom da sam prestala intenzivno trenirati, trenutno mi jako odgovaraju dinamičniji stilovi joge. Asthanga me je obuzela cijelu u zadnjih pola godine. Trenutno mi je teško zamisliti dan bez svoje prakse i mojih ranojutarnjih diva s kojima dijelim i uživanje i otpore u 5.45 kad palimo svijetla u dvorani😂 Volim stvarati svoje“ vinjase“ u svojoj večernjoj grupi , ali isto tako ne mogu ni zamisliti jogu bez hatha joge i disanja kroz zadržavanja položaja. Prva ljubav, zauvijek ostaje prva ljubav.

Veselim se dijeliti sebe s vama. Veselim se vidjeti vas u dvorani i družiti se s vama. Veselim se što ćemo međusobno učiti jedni od drugih i što ćemo jedni druge podržavati i motivirati u razvoju joga svjesnosti i stilu življenja koji podupire cjelovitost i ravnotežu.
Idemo dalje zajedno kroz različite stilove u Fakultetskoj 4 „Yoga Home“, Tvrđa.

Namaste