Postoji čitav niz različitih psihoterapijskih škola i pravaca i sve se zasnivaju na ideji da čovjek može osvještavanjem i djelovanjem iz svjesnih izbora utjecati na podsvjest i pomoću novih iskustava u kontaktu s terapeutom, promijeniti neuroplastičnost mozga i na taj način uvesti nove obrasce u svoj život.
Za psihoterapiju to znaci da se kroz subjektivno iskustvo, posebno iskustvo u kontaktu s drugom osobom, tijekom vremena mogu dogoditi neurobiološki mjerljive promjene.
S obzirom da sam završila 3 psihoterapijske škole, tjelesno orijentiranu, gestalt psihotrapiju i object relation- attachment theory, u nastavku ću opisati ta 3 pristupa koja su mi najbliža…
Object relation-attachment theory, govori o tome da se naš neurološli sistem dovršava i sazrijeva kroz kontakt s majkom u prve tri godine našeg života. Ovisno o tome na kakav smo kontakt navikli, takav kontakt privlačimo u svoj život. Mijenjajući svoju sposobnost bivanja u drugačijem kontaktu, od onog na koji smo navikli, stvaramo u neurološkom sustavu predispoziciju za drugačiji magnetizam i mogućnost za transformaciju osobnosti.
Gestalt psihoterapija je holistička i humanistička terapija.
Pojam „gestalt“ dolazi iz njemačkog jezika i doslovni prijevod riječi bi bio –oblik, oblikovanje ili cjelina. U gestalt psihoterapiji osoba se promatra holistički. Oblikovanje osobnosti događa se kroz međuovisnost osobe i okoline, pa se uvijek uzima u obzir doživljaj osobe, ali i kontekst u kojem se osoba nalazila ili se nalazi u ovom trenutku.
S obzirom da su osnivači ove vrste psihoterapije Fritz Pearls i njegova žena Laura bili pod utjecajem Zen budizma, u fokus stalno stavljaju svjesnost i bivanje u ovdje i sada kroz kontakt. Uči nas kako da osvijestimo prekide kontakta i kako da se vraćamo u kontakt sa samima sobom i svojom okolinom.
Jasenka Golub u svom tekstu navodi „Gestalt psihoterapijski pristup razvili su u pedesetim godinama prošlog stoljeća psihijatar Frederick /Fritz) Perls i njegova žena Laura, gestalt psihologinja, uz mnoge suradnike. Perls se nakon diplomiranja medicine 1920, tri godine bavio neuropsihijatrijom, a 1926 se upoznao s psihoanalizom radeći s K. Hornay u Berlinu. Nakon toga je radio s K. Goldsteinom, koji je istraživao moždana oštećenja veterana u II svjetskom ratu, i upoznao se s egzistencijalističkim stavovima M. Bubera i P. Tillicha. Želeći produbiti iskustvo psihoanalize, otišao je W. Reichu koji ga je impresionirao svojom otvorenošću, posebno u vezi s političkom i seksualnom tematikom. Reichovo proučavanje „tjelesnog oklopa“ i rad s mišićnim napetostima u tijelu uvelike je utjecalo na Fritzovo oblikovanje gestaltističkog stava i pristupa u psihoterapiji. Perlsova pripadnost antifašističkom pokretu u Njemačkoj, koji je nastojao zaustaviti Hitlerov uspon u tridesetim godinama, dovela je do toga da je morao emigrirati u Južnu Afriku u kojoj je 1935 osnovao psihoanalitički institut. U susretu s Freudom na kongresu u Češkoj, shvatio je da nema mnogo zajedničkog s ortodoksnom psihoanalizom. Potaknut time napisao je svoju prvu knjigu „Ego, glad i agresija“, koju je nazvao revizijom Freudove teorije i metode. U njoj kritizira Freudovo insistiranje na interpretaciji, okupiranosti prošlosti, te analitičkom poimanju transfera. Smatra da pacijent treba terapeuta vidjeti kao“ ljudsko biće, a ne samo ekran na koji će projicirati svoje transfere i skrivene dijelove svoje osobnosti“.Perlsu se ne sviđa razvoj političke situacije u Južnoj Africi, te 1946 sa suprugom Laurom odlazi u SAD. Njih dvoje osnivaju prvi Gestalt psihoterapijski institut 1952 u New Yorku, a godinu dana ranije izlazi knjiga „Gestalt Therapy“ čiji su autori Perls, Hefferline i Goodman. „ ( Golub, https://gestalt-drustvo.hr/o-gestalt-psihoterapiji/gestalt-psihoterapijski-pristup/ )
Tjelesno orijentirana terapija u većini slučajeva može izgledati kao bilo koja druga vrsta psihoterapije; pričate o onome što vas zabrinjava, uznemiruje, plaši ili problemima ili mjestima gdje imate osjećaj da ste zapeli. Od te se točke terapija dalje razvija u određenom smjeru. Koji pristup će terapeut odabrati, kojim smjerom i tempom će se terapija razvijati, ovisi o vašim trenutnim tjelesnim, emocionalnim, mentalnim, voljnim i duhovnim kapacitetima kao i o svjesnosti vašeg unutarnjeg svijeta (unutarnjih stanja, procesa, konflikata). Također, na početku je potrebno neko vrijeme za upoznavanje kao i razvijanje odnosa povjerenja između terapeuta i klijenta. Tek kada se klijent osjeća donekle sigurno u prostoru i s terapeutom, otvara se mogućnost za dublji emocionalni rad kroz ekspresivne tjelesne tehnike.
Na početku ćete neka pitanja i upute, kao što su primjerice „Kako se osjećaš u tijelu?“ ili „Diši“, možda doživjeti kao nevažne, ali ona se zapravo odnose na jednostavan proces osvještavanja vlastitog tijela i otkrivanja kako se osjećamo u njemu. Tim se procesom otvara velik prostor neistraženih informacija koje smo uglavnom zanemarivali, a one su tu s određenim razlogom. Većina nas je uglavnom navikla „osjetiti glavom“, odnosno mentalno prepoznati i shvatiti, ali sama spoznaja bez povezivanja s emocijama i tijelom rijetko može dovesti do dubljih promjena. Terapijski proces je nešto što traje i što se razvija, a za krajnju promjenu potrebno je strpljenje i vrijeme kao i odlučnost, trud i volja. Učinci terapije mogu se osjetiti odmah, i to na različitim životnim područjima, ali za transformaciju obrazaca, iskrivljenih uvjerenja i traumatskih iskustava potrebno je duže vrijeme (nekoliko godina), a dužina trajanja ovisi o samom klijentu. Svakako ćete s vremenom i sami moći primijetiti koliko su tjelesne senzacije povezane s vašim osjećajima, kako se osjećate “sad i ovdje”, što je vaša stvarnost u tijelu, emocijama, umu i duhu, koje su vaše granice, što želite, a što ne želite, što vam se događa u interakciji s drugim ljudima ili situacijama i slično.
Kada se nađemo u teškim trenutcima, većina je nas samo djelomično svjesna sveukupnog iskustva i tada upadamo u ponavljajuće obrasce ponašanja i u skladu s njima procesiramo različite komadiće i dijelove bola i nezadovoljstva, odnosno života. Također, svoja iskustva i zaključke iz prošlosti pohranjene u podsvijesti, namećemo i projiciramo na trenutne situacije, probleme i ljude koje susrećemo. Svjesnost o vlastitom tijelu i emocijama u njemu može prirodno dovesti do promjena tijela (drugačije držanje, pokreti i disanje). Nekada te promjene dovode do otvaranja snažnih osjećaja i unutarnjih konflikata koje je većina nas s vremenom naučila kontrolirati i potisnuti, ali isto tako, može doći i do pozitivnih osjećaja podrške, snage, uzemljenja, mira i zadovoljstva.
Rad na sebi kroz terapiju omogućuje nam da ono što je bilo spremljeno u podsvijesti, te nas činilo podijeljenima, odvojenima i sputavalo nas da ostvarimo bolji život (stari obrasci ponašanja, strahovi, niže ja i imidži), sada dolazi u polje svijesti i konačno može biti transformirano. Terapeut se oslanja na svoje osjete, osobno i profesionalno iskustvo, a od njega možete očekivati suosjećanje i razumijevanje, kao i podršku na vlastitom putu otkrivanja, prihvaćanja i transformiranja.
Tri su bitna „pravila“ vezana za terapiju:
1.terapija ne smije biti emocionalno opterećenje
2.terapija ne smije biti financijsko opterećenje
3.terapija ne smije biti vremensko opterećenje
Ukoliko se ignoriraju navedena pravila, terapija može postati neučinkovita. Na terapiju je potrebno doći u udobnoj odjeći u kojoj vam je lako i ugodno kretati se. Neke terapije se sastoje samo od razgovora, ali neke uključuju i druge elemente (pokretanje tijela, primjerice).